Deda i unuka rezbare gusle
Ostao je još poneki stari majstor za izradu gusala, ali su sasvim retki mladi ljudi vešti u rezbarenju ovog narodnog instrumenta. Ta umeća u Užicu su spojili deda i unuka – da rezbari gusle naučila je uz svog dedu Dragoslava Glavonjića mlada Ivana Ivanović.

Deda Dragoslav, koji živi u zgradi u užičkom naselju Senjak, majstor je za izradu gusala i vrstan guslar. Pre 78 godina rodio se u novovaroškom selu Rutoši, kraju gde su se nekad volele gusle i pesme uz njih. Dok je bio đak, učiteljice su organizovale „javne časove” gde su u školu dolazili ljudi iz sela s kojima su učenici pevali guslarske pesme. Da bi savladao tehniku guslanja i pevanja, dugo je Dragoslav vežbao, koristeći stare očeve gusle.
– Baveći se tim instrumentom javila mi se želja i da sam napravim jedne. Sedamdesetih sam počeo gusle da izrađujem i od tada napravio veliki broj. Uglavnom ih poklanjam, najradije svojim mlađima, imam tri unuke i tri unuka – kazuje Glavonjić, koji gusle i drugu drvenariju pravi u svojoj nevelikoj radionici, pa objašnjava:
– Za izradu gusala potrebno je imati posebnog dara, puno strpljenja i ljubavi prema instrumentu, posebno za deo rezbarenja. Napravio sam i alatke kojima se gusle rezbare, tako da one nastaju iz kompletnog ručnog rada. Čak i takozvane čepove-klinove, kojim se učvršćuje koža, ručno izrađujem. Obično napred na guslama rezbarim lik neke ličnosti, a pozadi prizor Kosovske bitke, manastira ili nečeg drugog. Da bih jedne napravio, potrebno je i po 15 dana višesatnog rada. Što se tiče nastupa s guslama, da bi se složilo pevanje i svirka na ovom instrumentu, treba imati čist glas. Retko javno nastupam, s tim što sam 2012. s najstarijom unukom Ivanom bio u emisiji „Ja imam talenat”, a snimali smo i još neke emisije za televizije.
Njegova unuka Ivana (24), koja je diplomirala na studijama ekonomije i turizmologije, predana je tradiciji. I u svojoj struci, kao i u radionici gde je uz dedinu pomoć odavno savladala rezbarenje gusala. Uzme alatku i u drvo začas ureže zvezdicu, cvet i slično. Ne zna da svira uz gusle, ali ponekad kao prateći glas učestvuje u grupnim pesmama.
– Živim s dedom od rođenja i on je glavna ličnost mog života. Stalno sam bila njegov pomoćnik u radionici, pa naučila da rezbarim, skujem nešto sitnije. Godinama sam se nekako tražila u raznim umetničkim sferama, bavila se marketingom i organizacijom, a onda posvetila etnologiji. Pre tri godine bila sam u organizaciji festivala veterana folklora Balkana, tada me je fasciniralo bogatstvo igara, nošnji, tradicije. Postala sam i član igračke sekcije, shvativši da tu nikad ne može biti dosadno jer se uvek može istraživati. U narodnoj nošnji Zlatibora diplomirala sam na fakultetu, s radom o nošnji zlatiborskog kraja i organizaciji etno-manifestacija. Trenutno pripremam master rad takođe posvećen narodnoj tradiciji, a pošto sam na banjalučkom univerzitetu rado ću našu divnu nošnju prošetati i kroz BiH – rekla nam je Ivana.
Sada kao etnoturizmolog ona organizuje i vodi programe na festivalima i koncertima, pi-ar je jednoj muškoj pevačkoj grupi iz Beograda koja se bavi očuvanjem izvorne pesme. U planu joj je da osnuje društvo koje će se baviti očuvanjem tradicije, a posebno gusala i zaboravljenih instrumenata.
– Tu će i moj deda moći da prenese svoje znanje na mlađe generacije. Veoma sam ponosna što je on uvek velikodušno spreman na to. Pokušaćemo da u društvo privučemo što više mladih. Osećam se ispunjeno baveći se čuvanjem narodne tradicije – kaže ova ambiciozna Užičanka.
Politika / Branko Pejović